Novosti

MIRNO MORE, FIAMENGO

Jakša Fiamengo, pjesnik, novinar, akademik i kolumnist u Lučkom vjesniku 2012. godine.

In memoriam prenosimo jednu od stranica iz njegovog života, objavljenu u našem listu: 

 

Komiški portal

PUNO DOBA NOSTALGIJE

Uvala kao životno i duhovno ishodište, sidrište za sva vremena, uvala koja ima svoj veliki i mali inventar, svoj mul i parapete, lanterne… Nikad nisi na čistu jesu li uvale dio kopna ili mora, koje se rađa pod rivom. Jesu li znak za odlazak, povratak, dolazak? Ili su nužno skladište doživljaja, koje negdje u osami listaš poput albuma ili spomenara, provjetravaš sjećanja i zadržavaš za se samo lijepe, najljepše trenutke

Piše:

Jakša Fiamengo

Pjesnik i akademik

 

Zavidim pužu: sve svoje nosi sobom. Živi po principu Omnia mea mecum porta. I sretan je.

Dobro, ljudi ne mogu doslovno kuću natovariti na leđa i krenuti na put, ali znaju reći: Cili život je sta u valižu. A i to je puno. Sobom se nosi najnužnije, nešto što simbolizira sve, a ne puke jadne ostatke ostataka. Reliquiae reliquiarum.

Zapravo, to i nije ono što nam preostane već izbor onoga što zastupa sve. Niz detalja koji su cjelina. Kao da se želi reći: i kad odem tu sam. Materijaliziran u duhu. Ne nosim ja to sobom već to meni, i kad ipak odem, ne da da isplovim, ne pušta me sa sidra.

Na uvalu mislim, na ono rodno, dobro i sveto. Prvo i, valjda, posljednje.

Dakako, uvalu se u putnoj torbi ne može doslovno ponijeti sobom, ali se može sve što nam ona u životu znači ili je značila, sad i nekad, sve njezine doživljaje koji su nas dotakli i tako sjedinili u istome vremenu i prostoru, ubilježili nas u topografsku kartu po kojoj hodamo i koja nas prati kroz veliki život.

Uvala kao životno i duhovno ishodište, sidrište za sva vremena ma gdje se zatekli.

Kao začarano malo more, zaklonjeno ali s jasnim pogledom na pučinu. Uvala koja ima svoj veliki i mali inventar, svoj mul i parapete, lanterne i lučke zgrade, bitve i bove, corpo morto sidrišta i druga privezišta za brodove. za brodove, plovila za koje nikad nismo na čistu jesu li početak ili kraj kopna odnosno mora, odnosno putovanja, plovidbe.

Jesu li dio kopna kad se krene na otok ili dio mora, koje se rađa pod rivom. Jesu li znak za odlazak ili za dolazak, prilazak.

Kako god se uzme, uvala je nužno skladište doživljaja, koje negdje u osami listaš poput albuma ili spomenara, provjetravaš sjećanja i zadržavaš za se samo lijepe, najljepše trenutke.

Sve one igre i šetnje, preskakanje kolona na rivi i upitnih pogleda na pučinu, sva ona dočekivanja brodova krcatih neizvjesnim obećanjima, sve one odlaske i dolaske s ribolova, kolica i bicikle, poštare i vatrogasce, koludrice i piciginaše, ptičare i oriđinale.

I rublje na vjetru, i radoznale ptice što prelijeću uvalu, furešte s fotoaparatima, sve što se mjeri svim mogućim protegama, osobito onima od srca.

Prve ljubavi i razočaranja, prvi sladoledi na rivi i prvo kupanje na obližnjim plažama, raspjevano bujanje zelenila i marčane bure. Kiše koje su padale i još padaju oko nas i u nama. Sve ono naročito a obično da običnije ne može biti…

A svi koji smo tu zatečeni nismo nego mornari, dobri Popayi sa špinatom i galebovi srcolomci.

Tu su na okupu i sve one pjesme pune radosti i sjete koje smo pjevali sami ili u klapama pod voltima i po skalinadama, uz balustrade i na kantunima od pjaca. Tu su i sve javne igre i skriveni osmijesi prve susjedice, sve povorke i parade, karnevali i šareni baloni, procesije i fjake, provodi i sprovodi, sve što nam iz dana u dan ma gdje bili i što god mislili u mali veliki život upućuje aparate za nostalgiju, sve što i kad nije baš kako valja baca krupno sjenčanje na sve što nezaustavljivo raste u nama, sve što smo imali i što imamo i nikad nećemo izgubiti niti ćemo to, ma kuda krenuli, napustiti.

Život popločan samim svečanostima, svečanosti izmjerene životom, koji i nije toliko strašan kakvim nam se katkad pričinja. Sve ono što na osobit način zaustavlja vrijeme i ne da ga iz škatule u kojoj su poput primamljivih bombona sačuvani svi biseri djetinjstva i mladosti, a njih se ni u oronuloj dobi ne želimo odreći.

Da, zavidim onom pužu s početka ovog teksta. Pužu kućonoscu, zapravo pomorcu koji rodnu siku stalno ima pred očima. Koji uvalu, svoje navijek duhovno sidrište, poput preporučenog pisma nosi bez obzira na ciljanu adresu i na to koji mu je vjetar odredio put i koje je mjerače sreće uključio da ga vode dok po nacrtu istog sentimenta prolaze ulične glazbe i sve je ioš živahnije. Pod punim suncem koje odrađuje svoju nebesku žurnatu i smješka se kao da neće. I daj Bože, da ne naletimo na kakvu vjetrenjaču ili pak koru od banane da se ne poskliznemo, i da nam se krila ne potkrešu i sve učini opasno kratkim. Dok traje puno doba nostalgije a karoca, gre, gre… i mi u njoj, glazba od ljudi, ljudi od glazbe. Pa dok istrajemo.

TRI NAGRADE OMIŠA

Na ovogodišnjem omiškom Festivalu dalmatinskih klapa pjesma „Na podan Merjana“ pobijedila je u konkurenciji novih skladbi. Dobila je čak tri nagrade, prvu nagradu publike, prvu nagradu žirija i nagradu za najbolju izvedbu. Stihove je napisao Jakša Fiamengo, glazbu Duško Tambača, a pjesmu je izvela splitska klapa Šufit.

 

NA PODAN MERJANA

 

Na podan Merjana zaspali su tići

zapivali pismu varoški mladići             

 

Vrime nan niz prste ka lušija curi

došli su nan pivat spli’ski kantaduri 

 

Nemoj mi ih, mati, tirat sa portuna

već in dodaj vina iz bojeg bocuna

 

Slušaj kako poju timide, na uvo    

pazi da in grlo ne ostane suvo

 

Ako ih potireš i ja ću otići

pa neka ti zvižju o' Merjana tići